Praksa putem dodatne edukacije za studente
Za detalje,raspored i ostale informacije klikni ovdje.
Akcija upali kameru
Od kolovoza 2009. do siječnja 2010. bio je otvoren natječaj Upali kameru za praktično obrazovanje. Pobijedio je film udruge "Studenti za studente Split", pod nazivom "Zar je ovo obrazovanje koje mi želimo". Pobjednicima je dodijeljena novčana nagrada u iznosu od 5.000,00 kuna.
Pobjednički film
Za detalje akcije klikni ovdje.
Publikacije:
Upravo smo izdali i drugi knjigopis (knjigu u obliku časopisa) "Iz drugog kuta" Tiho pojte hrvatski slavuji da se naša vlada ne probudi. Knjiga je pisana zabavno-kritičkim tonom. Kroz crtice, dijaloge i opažanja, autorice se referiraju na društveno-gospodarska kretanja i stanje u Hrvatskoj s aspekta onih čiji se kut gledanja rijetko čuje, a koji čine glavninu pokretačke snage Hrvatske: poduzetnici i poduzetni građani, marljivi, samozatajni dio populacije, menadžement, aktivna mladež, aktivno građanstvo. Svrha knjige je da je pročita/prelista/vidi što veći broj čitatelja a cilj da doprinese promociji vrijednosti kao što su rad, red, osobna i društvena odgovornost, marljivost, realnost, građanska aktivnost, građanski svjetonazor.
Tekstovi su obogaćeni mnogobrojnim karikaturama Zvonka Lennera.
Prvu knjigu Iz drugog kuta možete pogledati ovdje.
Novu knjigu Iz drugog kuta-2 možete pogledati ovdje.
Isječci iz knjige:
O edukaciji
Kako je nastala ova knjiga?
Ovako.....
Testiranje budućih zaposlenika
Nedavno smo regrutirali mlade apsolvente/diplomante za jedan naš projekt. Osim testova pismenog izražavanja, engleskog, opće kulture, matematike, osobno sam testirala poznavanje excela (svi su u CV-u napisali da ga izvrsno znaju). Došlo je studenata raznih usmjerenja folozofija, geografija, FER, ekonomija itd.
Svakoga od 40-ak njih, stavila sam pred ekran prijenosnog računala s otvorenom excel tabelom i upisala u jednu ćeliju 5 u drugu 6 a oni su ta dva broja trebali formulom zbrojiti u trećoj ćeliji (rezultat je.....11, bravo!). Od 40 njih, 39 to nije znalo napraviti (ima nekoliko raznih opcija kako se to radi). Operacija 5+6 u excelu usporediva je s operacijom 1+1 u drugom razredu osnovne škole. Logično pitanje je: Ako ih fakulteti to nisu naučili, a što jesu. Pustu teoriju? A onda će njihove šefove koji zbog ovakovih bazičnih neznanja (a to nisu jedina bazična neznanja) rade i noću, nazivati monstrumima (vidi tekst Najveće društveno dobro). Osobno sam tijekom bogate poduzetničko-menadžerske prakse regrutirala, intervjuirala, testirala, selektirala sigurno par stotina mladih ljudi uglavnom ekonomista. Osim časnih izuzetaka, uglavnom prirodno nadarenih pameću i marljivošću, velika većina nije pošteno znala napisati ni najobičniji dopis, nije znala word, nije znala excel, nije znala osnove ekonomije, nije znala računovodstvo ni osnove matematike, nije znala ni pisati, ni pričati, ni prezentirati, gotovo ništa što bi nama poslodavcima bilo dragocjeno, a obrazovni ih je sustav mogao učinkovito i bezbolno naučiti. Koja šteta. Najpropulzivnije četiri godine života mladih ljudi baci se u vodu dopuštajući im da umjesto na predavanjima, sjede u kafićima, ili ih se ”šopa” neprimjenjivim teorijama koje nikada u praksi neće trebati. I studenti i poslodavci i porezni obveznici i menadžeri trebali bi tužiti fakultete za naknadu štete.
”Sarkozy je žena, Stradun je u Splitu” (Jutarnji list, 22.1.2009.)
Čitajući formuske diskusije i razgovarajući sa sugovornicima raznih dobnih, obrazovnih, statusnih i itnelektualnih razina, a sve vezano za nedavni članak u Jutarnjem listu ”Stradun je u Splitu, a Sarkozy je žena”, naišli smo na mnoštvo čudnih i nerazumljivih stavova vezanih za edukaciju mladih ekonomista:
Mladi ekonomisti ne trebaju biti informirani, ne treba im opća kultura!
Pa iz redova ekonomista regrutira se najveći dio upravljačko-političke elite, kojoj je širina gledišta imperativ. A širina gledišta stječe se u prvom redu informiranošću. Onaj tko upravlja tuđim sudbinama i velikim sredstvima mora imati viši stupanj širine i informiranosti od prosjeka.
Nezainteresiranost ekonomiste za svijet oko sebe istovjetno je kao da doktor kaže ”meni se gadi krv” ili odgajateljica ”ne trpim djecu”. Ekonomisti i pravnici iz kojih se pretežno generira upravljačko-politički kadar, posebno su pozvani da budu građanski i stručno aktivni sudionici u privredno-političkom životu zemlje u kojoj žive.
Na fakultetu ne moramo usvojiti praktična stručna znanja i vještine jer će nas svemu što u praksi treba, naučiti poslodavac.
Preskupo. Zašto bi poslodavci skupio plaćali Više pročitajte nakon promocije na www.praksomdoznanja.hr
Briga teoriju za praksu!
Poslali smo svojevremeno petu kolonu na konkurentsku edukaciju ekonomskog karaktera, da vidimo kako to drugi rade. I, jasno slajd po slajd, bez vježbi ili s minimumom vježbe. A kruna svega bilo je kada je predavačica, inače veoma cijenjeni akademski teoretičar, okičena titulama prof. dr. mr. sc. tupim licima sudionika važno izjavila „Ja vam dajem teoretski okvir, a vi morate sami naći način da to primjenite u praksi“. Koje ograničeno shvaćanje uloge edukacije. Još studente možeš „varati“ na taj način ali radne ljude koji žrtvuju čitav jedan dragocjeni dan svojeg pretrpanog rasporeda, ne! Njima dati teoriju kada oni žude za praksom, isto je kao umirućem od žeđi nuditi ćevape.
Iz drugog kuta:
Dođe naša prof. dr. sc. iz prethodnog paragrafa kući i požali se mužu: „Joj kakve sam danas slušatelje imala, sve neke kokoši, uopće nisu reagirale, tupa lica, uopće nisu mogle pratiti što predajem. Grozno, koji nivo. Al’ bila je jedna dosadna osa, koja je stalno nešto propitkivala, tražila matematička objašnjenja, primjere, razjašnjenja. Uh što je bila dosadna. Ali sveukupno, nivo slab, svakodnevan. Preuske su to osobe da bi razumjele veličinu teorije koju im predajem. Kome mi to moramo sve predavati. Grozno.“
Eto, tako neki (mnogi) akademski teoretičari misle o nama praktičarima, a žive od nas. A mi to prihvaćamo i prilazimo im sa strahopoštovanjem. Dosta toga, pokažimo akademskim teoretičarima gdje im je mjesto.
Hoćete li praktičara ili teoretičara?
Pitanje ili dva, može? Ok.
Dođete u bolnicu i trebate na operaciju. Daju vam da izaberete između dvojice liječnika: jedan je internist koji u svome životu skalpela držao nije ali je zato pročitao bezbrojne knjige o kirurgiji, a drugi je čisti praktičar sa desetinama, stotinama operacijaiza sebe. Koga biste izabrali? Praktičara, jasno.
Ili
Zamislite si da ste vlasnik mehaničarske radionice i trebaju Vam radnici, auti za popravak samo se gomilaju. Na natječaj se javi jedan mehaničar prljavih ruku i noktiju, čist praktičar. Dođe i profesor fizike, koji, doduše nikad šrafciger u ruci imao nije ali je zato pročitao sve o fizici kotača. Koga ćete uzeti? Automehaničara, naravno.
Povlačite li paralele sa svijetom u kojem živite?
Američki način obrazovanja
Poslušajte stav jednog vrhunskog stručnjaka, amerofila, protivnika akademskih teoretičara nakićenih zvučnim titulama dr-mr-sci: “Porazno je da često s omalovažavanjem slušamo o američkom načinu obrazovanja/američkom školskom sustavu koji navodno producira neznalice, dok naš stvara intelektualce – enciklopedije znanja. Istina je da njihov sustav prvenstveno forsira zanatski dio svake profesije tj. daje stručna znanja tako da njihovi učenici/studenti po završetku školovanja mogu samostalno obavljati poslove, a ne da ih poslodavac moral slati na stručnu edukaciju i to naravno skupo plaćati. Poznat mi je podatak da npr. završeni student medicinskog studija mora biti sposoban samostalno obaviti šest elementarnih kirurških zahvata kao npr. operaciju slijepog crijeva, traheotomiju dok naši studenti operacionu salu vide prvi puta tek u vrijeme stažiranja.
Drugim riječima, dok cijelo građansko društvo zapadnoga tipa školovanje tretira kao stjecanje praktičnih znanja, nužnih za rad, naši žive pod parolom „ŽIVJELA UZVIŠENA TEORIJA, DOLJE PRAKSA, DOLJE ZANATSKI DIO EDUKACIJE.“
Strateško rješenje
Farma kunića našla se u velikim poslovnim teškoćama, pa su odlučili potražiti pomoć konzultanta. Nakon podrobne analize problema, konzultant je dao sljedeću sugestiju. „Umjesto 10.000 kunića koji zahtijevaju veliki rad, puno ulaganja uz veliku opasnost od zaraza i pomora, savjetujem vam da uzgojite 2 ili 3 kunića ali veličine slona, uložite puno manje rada, puno manje rizika uz veći financijski efekt.“
Na pitanje a kako će postići da kunići narastu kao slonovi pomalo nervozno odgovorio je: „ja vama dajem strateško rješenje koje vas vodi uspjehu, a vi mene opterećujete s tehničkim detaljima“.
Dvadeset i četiri godine torture
Kada je i moje mlađe dijete napokon završilo gimnaziju, imala sam samo jedan spontani i istinski osjećaj: dvadeset i četiri godine torture napokon je završilo. Napokon je završilo to čudno obrazovanje kod kojega su djeca opterećena sa šesnaest predmeta, u kojem na satu njemačkog uče umjesto lagane i jednostavne konverzacije, komplicirane tekstove o njemačkom književnom i likovnom stvaralaštvu između dva rata. Da je napokon završilo obrazovanje u kojem nije bilo debate, diskusije, internetskog istraživanja. Da je napokon završilo 24 godine ŠSŠ-a (sustava obrazovanja ŠUTI SLUŠAJ ŠTREBAJ).
Selekcija kao nužnost
Tatin sin
Bio jednom jedan košarkaški klub zvan „Visoki“. Imali su trenera gosp. Trenija koji je klub doveo na zavidnu razinu. Talentirani mladi igrači trgali su se da budu primljeni u klub. Gospodin Treni je pažljivo birao igrače. Visoke, vitalne, marljive, pametne. Sakupio je ekipu u kojoj su gotovo svi igrači bili visoki preko dva metra. Klub je cvjetao. Ali gospodin Treni se odjednom razbolio. I vlasnik kluba jedva je dočekao priliku da umjesto Trenija dovede svog rođu Sockija. I Socki počne raditi.
Sockijev sin Niskić bio je za košarkaške pojmove veoma nizak, samo 185 cm, a nije baš bio ni marljiv, više je volio izlaziti, napiti se, pušiti i vozikati tatinim skupim autima,...
Smiju li suci biti prosječni?
Nedavno je visoki pravosudni dužnosnik objasnio da u sudstvu rade osobe istovjetne onima u drugim profesijama. Da ima sposobnijih, manje sposobnih i nesposobnih sudaca. Drugim riječima, sudstvo je odraz općeg prosjeka društva. Smatramo takve izjave potpuno promašenim. Među sucima nema mjesta prosječnima. Onaj tko odlučuje o tuđim sudbinama, mora bit iznad prosječno stručna i iznad prosječno moralna osoba sa mnogo životnog iskustva i zrelosti kako bi mogla donositi zdravorazumske i pravične odluke.
Velika Britanija – suradnja vlasti i medija za opće dobro
Čitala sam svojedobno kako su britanske vlasti započele u suradnji s medijima veliki zdravstveni projekt. Naime, došlo je do epidemije anoreksije i bulimije. Mediji su spremno prihvatili ideju propagiranja malo većih oblina. Zar ne bi i kod nas moglo doći do slične suradnje za opće dobro nacije pa da vlast s medijima počne promovirati poduzetnost, rad, red, štednju. Bi, samo nema sluha. Nudili smo našim dnevnim novinama da stave u manju nagradnu igru kao nagradu našu poduzetničku edukaciju. Nije prošlo, daleko je primamljivije nuditi stan jer on osigurava komotan život bez vlastitog rada i rizika. A ako osvojiš vaučer za edukaciju, moraš se pomučiti, a to baš nije popularno.
Otac, majka i pet kćeri
Poduzetništvo i uspjeh
Učinkovitost je pitanje humanosti
Sjećam se naših sastanaka Uprave. Mogli su biti gotovi u pola sata da su vođeni po principima učinkovitog upravljanja. Ali ne, o svakoj točki barem jedan član uprave imao je nešto za reći. Obično je to bilo lamentiranje bez prave praktične vrijednosti. A vrijeme istječe, mladi nadareni kadar čeka ispred vratiju sale za sastanke, ne bi li ”ulovio” svoga ”šefa” i dogovorio s njime plan za sutra ili mu uručio neki svoj uradak. A dečki unutra i nakon završetka sastanka pričaju, lamentiraju bez ikakve veze sa temama sastanka. A najbolji mladi suradnici i dalje ”dešperatno” čekaju ispred vratiju da veliki dečki napokon izađu. A već je 19.00 pa 20.00 sati pa.... Nečije će dijete već zaspati kad mladi tata napokon dođe doma, nečija će djevojka biti razočarana jer je uzaludno čekala svoga dragog, koji je pak uzaludno, satima čekao svog šefa samo da bi mu u trenu uručio neki svoj uradak na kontrolu. Humanost ima više dimenzija, jedna od njih je i učinkovitost koju tako često u negativnom kontekstu povezujemo s mrskim nam profitom i mrskom nam tržišnom ekonomijom. Ja tvrdim da je učinkovitost pitanje humanosti jer dobar i učinkovit sustav omogućuje i prosječnima i nadprosječnima da u velikom postotku iskoriste svoje potencijale i da ne gube dragocjeno vrijeme i energiju na nepotrebne radnje, na čekanje, na ponavljanje, dupliranje aktivnosti i ispravljanje. Prva je dužnost managementa da bude učinkovit, da on ne bude usko grlo i da kao takav bude primjer svojim zaposlenicima.
Efikasnost i u molitvi
Zamolismo tetu Maru da se pomoli za pokojnog Matu. Ali Mare uzvrati « ja se ne molim samo za jednoga. Koje rasipanje vremena i energije. Kad se ja molim, to je onda istovremeno za njih pa najmanje stotinu »